O ljudima poput Ivana Večenaja bi se moglo učiti u školama, dajući djeci primjer što čine volja, talent, marljivost, svijest o vlastitoj misiji i neupitna ljubav za zavičaj. Sve je to naš umjetnik imao, izgrađujući svoj karakter i razvijajući likovnu paradigmu, po kojoj će ostati zabilježen u 20. stoljeću. Bio je čovjek neograničene mašte, velike energije, ljubavi za zavičaj i stvaralačke snage koja ga je podržala do kraja dugog i plodnog života, u kome ga je vodila jasna misao: ,,Svojega kraja treba rad imati, nigdar ž njega ne treba bežati”. Uvijek se izjašnjavao kao ,,seljak slikar”.
Poput magneta, privlačio je ljubitelje umjetnosti, kolekcionare, galeriste, kustose i kritičare u taj zakutak svijeta, u enklavu uz mađarsku granicu, gdje hektar zemlje vrijedi zlata, a ipak, ljudi se svoje grude drže poput stabala, koje su u dravskim naplavinama čvrsto pustile korijenje. Ili Večenajevim riječima: ,,Ta su polja, te su šume, / Pustile korenje vu me…”
Bio je spleten i sjedinjen s prirodom, s ciklusima godišnjih doba, nebeskim znacima i pojavama, s prirodnim silama i mijenama. U zamahu kolorita, razgorjelim pigmentima, proslavljao je ljepotu oko sebe, kako ju je vidjelo njegovo budno oko. U pravom smislu ,,inzularac” živi i radi na svom otoku, crpeći teme iz djetinjstva, mladosti, pučke religioznosti, nabožnih knjiga i povijesnih kronika. Podravski će kraj napučiti i nastaniti bićima starine i dubine, od prapovijesti do Biblije, od početaka kršćanske civilizacije, do suvremene ere. Poput proroka, njegovi su zlatoperi ,,pevci” nagovještavali zoru čovječanstva i sumrak civilizacije. U zadnjim desetljećima slikarski je opus nadopunjavao književnošću, pišući na kajkavskom i štokavskom, skupljajući leksičku građu i vodeći računa da se ništa ne “potepe” i izgubi iz te riznice našega nacionalnoga bića.