Vlaho Bukovac – tek usputni pogled na njegova platna i čudesno smo prenešeni u drugo vrijeme, druge prostore: čujemo dječje glasove i šuštanje svile, osjećamo mirise starinskog parfema, zrelog voća i divljih ruža, i gotovo zažmirimo pred zasljepljujućim sjajem vedrog sunčanog dana…
baš zbog toga mnogi ga smatraju najvećim hrvatskim slikarem u povijesti.
Vlaho Bukovac rođen je kao Biagio Faggioni u Cavtatu kod Dubrovnika 1855. godine. Ovaj slikar prošao je mnoge slikarske faze (od akademizma, realizma, impresionizma i simbolizma pa sve do moderne) i jedan je od najznačajnijih hrvatskih slikara na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Vlaho Bukovac imao je vrlo dinamično djetinjstvo u kojemu vrlo rano putuje s ujakom u Ameriku, zemlju iz koje će se kasnije ponovo vraćati.
Njegov rad dijeli se u nekoliko faza. Prva faza i rana djela ovog umjetnika nastaju u San Franciscu od 1874. do 1877. godine. Iz tog razdoblja sačuvano je tek nekoliko portreta, a najznačajnije djelo jest Sultanija iz 1877. godine. Iste godine u Cavtatu upoznaje pjesnika Medu Pucića, a uz njega i Josipa Jurja Strossmayera koji mu omogućuje školovanje u Parizu gdje upisuje studij kod profesora Cabanela.
Pariška faza tako traje od 1877. do 1893. godine. Velik utjecaj na Bukovčev opus ostavila je tada otvorena izložba impresionista. Već sljedeće, 1878. godine Vlaho Bukovac izlaže na Pariškom salonu.
Nakon šesnaest godina provedenih u Parizu, Bukovac se 1893. vraća u Zagreb gdje započinje slikareva Zagrebačka faza koja traje do 1898. godine. Bukovčevo djelovanje u Zagrebu obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Tih je godina Bukovac bio kreator ne samo vlastitog rada već i hrvatske umjetničke scene te je sudjelovao u stvaranju temelja hrvatske moderne. Otvorio je radionicu nazvanu Zagrebačka šarena škola iz koje su proizašla neka od najznačajnijih imena hrvatske umjetnosti. Umjetnički paviljon u Zagrebu gradi se upravo zahvaljujući njegovim zaslugama, a s mladim je umjetnicima osnovao i secesijsko Društvo hrvatskih umjetnika. Cavtatski intermezzo razdoblje je od 1898. do 1902. godine u kojem Bukovac napušta secesiju te je više naklonjen impresionizmu, točnije poentilizmu.
Nakon Zagreba, rodnog Cavtata, a potom i Beča, Bukovac 1903. godine odlazi u Prag gdje do svoje smrti 1922. godine djeluje kao slikar i profesor na Umjetničkoj akademiji. U tom razdoblju kao profesor na svoje studente prenosi osjećaj za kolorizam, a na Prašku akademiju unosi i poentilizam.
Vlaho Bukovac iza sebe je ostavio opus od četiristo portreta i preko stotinu drugih slika.
Česti motivi na njegovim slikama su orijentalni sagovi, što pokazuje kako je slikao u interijeru svoga ateljea, no za Bukovčev su opus ipak karakteristični obiteljski portreti, ciklusi aktova i žanr scena, ponekad i sakralna tematika. Bukovčeva platna kao da konstantno gore, trepere i žive vječni plamen. Nevjerojatna količina energije, koja pršti iz slikarove igre svjetlošću na površinama, ovladala je svakim naslikanim portretom i draperijom, svakim ćilimom i božurom, vraćajući nostalgične promatrače na trenutak u toplinu roditeljskih skuta.
Pomalo horor vacui pristupom kadru, Bukovac ne pušta ni djelić platna da miruje te poentilistički gradi vlastiti realizam. Promatrajući bogate scene nabijene dramatikom koje ovaj slikar stvara, na trenutak zaboravljamo u kojem smo vremenu i živimo zajedno u slici i sa slikom, gledajući se oči u oči s protagonistima onog, ne tako davnog, Bukovčevog vremena pa i samim Bukovcem.
