Nije tajna da volimo umjetnost.
Kad se radi o promociji umjetnosti radimo kao pčelice.
Uostalom med je jedan od glavnih sastojaka naših paprenjaka 😉
A pčelice zuje po cijelom svijetu. To je i naš cilj.
Zato svečano objavljujemo kako smo započeli suradnju s još jednom domovinom paprenjaka.
Radi se o Norveškoj, da budem preciznija radi se o velikom Edvardu Munchu, slikaru i grafičaru koji je obilježio europski ekspresionizam.
Na upit naših prijatelja iz Norveške proizveli smo BITE ART Edvard Munch kolekciju!
Munch je izuzetno važan kao autor i za mene osobno, jer sam fascinirana njegovim slikarstvom.
Još davnih dana, završavajući Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, upravo sam njemu posvetila svoj diplomski rad na odjelu dizajna tekstila kroz lightmotiv Munchovog ,,Krika” igrajući se pojmom ,,modni krik”.
No, vratimo se na Norvešku.
Putovanje BITE ART-a na Sjever počelo je pozivom poznanika, koji je ujedno i jedan od prvih koji su vidjeli Edible art projekt.
Na prvom Sajmu umjetničkih proizvoda u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, poznatiji kao ,,Artomat”, Zlatan Blažević, danas građanin Norveške, imao je štand preko puta našeg.
Bilo je to 2010. godine, a ja sam tada prvi put pokušala promovirati umjetnost kroz gastronomiju.
Isti taj ,,Zlatni”, kako ga od milja zovemo, prije dvije se godine odlučio otisnuti u svijet, podcijenjen u Lijepoj našoj, kako to već obično biva, i promijeniti horizonte.
Ostalo je povijest.
Poklonivši nekoliko prijatelja naše, sada već definirane proizvode, naišao je na oduševljenje, nakon čega je odlučio i sam, u suradnji s Norvežankom Idom, pokušati ponuditi BITE ART paprenjake Sjevernjacima.
Ida je naime vlasnica umjetničke galerije u sklopu bivše farme, nedaleko gradića Mossa, na Oslo fjordu, koju su nakon zatvaranja privatni vlasnici dali na korištenje kulturnjacima i sada zarađuju kroz njihov profit.
Tako su bivši poljoprivrednici odlučili investirati u kulturu, pa od tada tamo djeluje 7 malih umjetničkih prostora koji nude različite proizvode i sadržaje.
Od gastronomije, umjetnosti, do umjetničkih zanata poput puhanja stakla itd. Ništa ne propada nego se prenamjenjuje.
Pitala sam Idu kakav je odnos države i umjetnika u Norveškoj, i iznenadila sam se odgovorom.
,,Moji kolege, koji su umjetnici obrtnici, i imaju svoj biznis, uspijevaju, no rizik je poveći i svejedno je to život od mjeseca do mjeseca.
Država sufinancira određeni broj umjetnika s plaćom koja bi se mogla smatrati da je za posao na pola radnog vremena.
Tako neki od njih imaju slobodu baviti se svojim zanatom i umjetnošću, ne brinući o preživljavanju, ili potrebi da se prilagode komercijalnom tržištu.
Trenutno je 140 umjetnika u Norveškoj pod takvim 10-godišnjim državnim ugovorom.
Moj san je da svi umjetnici u Norveškoj imaju tu mogućnost, uključujući i moje prijatelje.
Kritičari takvog osnovnog prihoda smatraju da je to povlastica, i da se umjetnici onda još više ulijene.
Moje mišljenje je da takav državni poticaj daje vjetar u leđa umjetnicima da se još više angažiraju u svom radu i stvaraju umjetnost sa što manje stresa.’’
Pitanje financiranja kulture vječno je na tapeti, i najranjivija je upravo ta skupina koja ne proizvodi predmete za svakodnevnu upotrebu.
No i sami smo bili svjedoci onoga što nam je najviše nedostajalo u vrijeme lockdowna – koncerti, predstave, izložbe…
Nije li to dovoljan dokaz da je srž umjetnosti eterične prirode?
Ne možemo ju uhvatiti ni njome oprati ruke, no kada je nema, ako ju ukinemo, ostaje praznina koju ni jedan špeceraj ne može nadoknaditi.
Nošen tom mišlju, BITE ART ide dalje.
BITE ART Edvard Munch kolekcija je i nama dala vjetar u leđa.
Ne možemo ništa obećati, osim da ćemo se truditi da umjetnost živi i putuje.
U konačnici, možemo biti svejedi, vegani ili vegetarijanci, ali umjetnost je hrana za dušu.
A poslastica, ,,Umjetnička poslastica”, to je BITE ART.
