Strastveni sam ljubitelj slatkoga, no moj su život obilježili – paprenjaci!
Obožavam taj kontradiktorni keksić. Slasticu koju obilježava – papar.
Miris pečenja paprenjaka nas vraća u djetinjstvo i podsjeća na božićno vrijeme, kada se i tradicionalno peku paprenjaci.
Papar je danas sveprisutna namirnicama na svakom stolu, dok je u prošlosti bio vrlo skupocjen i rijedak začin, a najstariji tragovi govore da se upotrebljavao još 2.000 godina pr.n.e. u Indiji. Od davnina je papar imao neprocjenjivu vrijednost, o čemu svjedoči i danas poznata uzrečica “pepper expensive” (paprena cijena). Zbog toga je često služio kao robni novac, odnosno platežno sredstvo. Njime se plaćala roba, ali i mirazi, najmovi, porezi te razni drugi nameti.
Paprenjak kao autohton hrvatski pa tako i zagrebački kolač je najbolje prikazao August Šenoa u svome poznatom djelu „Zlatarevo zlato“. Danas je paprenjak postao jedan od najpoznatijih zagrebačkih turističkih suvenira kojeg gosti iz cijelog svijeta odnose u svoje domove kao lijepu i ukusnu uspomenu na Zagreb.
I sama ljubiteljica paprenjaka, odlučila sam da BITE ART Umjetnička poslastica bude upravo paprenjak.
Iako su možda najpoznatiji Šenoini odnosno Magdini paprenjaci, vjerujem da nikada ne biste pogodili od kuda zapravo potječu paprenjaci u Hrvatskoj.
O njima piše Hektorović, naziva ih “paprenjoci”, te da dolaze s otoka Hvara.
Spominje ih u Ribanju i ribarskom prigovaranju. Hektorović piše o tome kako su ribari Paskoje i Nikola na jednom imanju u uvali Lučišće ispod Brusja na Hvaru uživali u paprenjacima, vinu i voću. Naravno, ovaj se keks u hrvatskoj književnosti pojavljuje puno prije Šenoe.
Paprenjoci s Hvara o kojima piše Hektorović, dobili su takvo ime jer su se mirodije koje su se stavljale u smjesu – oraščić, cimet i klinčić, do sredine 20. stoljeća nazivale jednim imenom – ,,papor’’.
Tako se ti, hvarski paprenjaci, zovu zapravo po toj kombinaciji začina, a u njih se u smjesu dodaju i prošek, maslinovo ulje i šafran.
Zagrebački paprenjaci, ovi Magdini, ime su dobili po ključnom sastojku, i to onom koji hvarski paprenjaci nemaju – po papru.
Roman Zlatarovo zlato bitan je za hrvatsku književnost i smatra se jednim od boljih hrvatskih romana 19. stoljeća. Kako je nemoguće ne povezati paprenjak uz Magdu paprenjarku i Šenou, tako ne možemo govoriti o ,,madeleines’’ i lipovom čaju bez da pričamo o Proustu.
Lik Magde paprenjarke upoznajemo već na prvim stranicama romana – starica koja u svom stanu kod Kamenitih vrata mijesi najbolje paprenjake u Zagrebu.
“Prišivak paprenjarka pako nadjenuše joj zato: u svemu gradu ne bijaše ni velikaške ni građanske žene koja bi umijela mijesiti paprenjake kao što Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezinim paprenjacima, i sam varoški sudac Ivan Blažeković znao je kadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi!
Odavna bješe starica obudovjela. Pokojnik joj muž bijaše zvonarom kod Sv. Marka. Tako je živarila bez ploda i roda, pekuć obnoć paprenjake u svom stanu kod Kamenitih vrata, a prodavajući ih obdan pred Sv. Markom.” – A. Šenoa, Zlatarovo zlato, Mladost, Zagreb, 1973., str. 6.
Okus paprenjaka doziva duh hrvatske baštine i neizbježan je sinonim za našu tradiciju. Upravo radi toga ponosim se ,,novim ruhom’’ kojim krasimo naše ,,stare’’ paprenjake.
