Photo credit: Anja Kukor

BITE ART je umjetnička poslastica koja je za reprodukcije djela poznatih hrvatskih umjetnika odabrala paprenjak. Zanima li vas zašto baš njega?

Zašto baš paprenjak

Moje ime je Ana Šerić i ja jednostavno obožavam paprenjake. To bi bio najkraći mogući odgovor na pitanje zašto sam se u fazi pokretanja svog projekta BITE ART – umjetnička poslastica odlučila za baš ovu slasticu. No voljela bih vam napisati i nešto više o tome pa evo malo detaljnije priče o nastanku jestive umjetnosti. 

BITE ART je za neke “samo” keksić sa sličicom koji im se jako sviđa, no za mene je to komadić umjetnosti u koju tek treba zagristi. Zašto i kako se BITE ART paprenjak razlikuje od ostalih slastičarskih proizvoda, koje su danas vrijedne i talentirane ruke mnogih slastičarki u stanju proizvesti? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan – zato što je BITE ART paprenjak prvenstveno koncept. U želji da vas ne zamaram dugim tekstom u kojem objašnjavam svoju ljubav prema umjetnosti, suvremenoj umjetnosti i dobrom konceptu, koristit ću prečac pomoću nečeg što sam naučila od jednog svog genijalnog profesora tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti:

Mrtva priroda, portret ili pejzaž su samo teme. Način na koji je netko naslikao istu temu je ono što određuje je li to djelo umjetnost ili nije.

Recimo da su paprenjak i sličica spomenute teme. Ono što sam htjela postići je sasvim posebna sličica koja je istovremeno i djelo vrhunskog umjetnika te kao takva zaslužuje sasvim poseban paprenjak. No, unatoč tome, proizvesti vlastiti paprenjak bio je poseban izazov. Zato sam potražila pomoć profesionalaca i u suradnji s njima osmislila originalnu BITE ART recepturu. Onu koja će se svidjeti svakom nepcu, ali imati i moj vlastiti štih – željela sam keksić s karakterom. Vjerujem da sam ga i dobila.

Kako je tekao proces izrade recepture za BITE ART paprenjak

Paprenjak vam je kao štrudla. Svi ju rade, ali svatko na sebi svojstven način. Male, velike, slane, slatke… Temeljita kakva jesam, prvi zadatak bio mi je kušati sve paprenjake u susjedstvu i šire. To je tek bio poseban gušt. Od domaćih do komercijalnih delicija na temu paprenjaka, probala sam sve što mi je “došlo pod zub”. Imala sam priliku putovati zemljama sjeverne Europe gdje sam, naravno, zagrizla raznovrsne ginger i pepper cookiese. I bilo je stvarno dobrih, moram priznati. Dobrih, ali ne i onakvih kakav sam ja htjela. Obzirom na to da nisam profesionalna slastičarka, uz kućno eksperimentiranje receptima, znala sam da mi je potrebna suradnja sa stručnjacima. Logičan odabir bio je Prehrambeno-biotehnološki fakultet u Zagrebu gdje sam došla do vrhunskih profesionalki po pitanju receptura – Dubravke Novotni i Lidije Drobac – koje su se samnom rado upustile u ovu avanturu. 

Kreativni proces razvoja posebnog recepta za tako poseban keksić trajao je određeno vrijeme. Trebalo je zadovoljiti puno kriterija poput roka trajanja i dimenzija, ali i brojne druge faktore. No kada smo konačno postavile ključne temelje okusa, netko ga je morao moći i proizvesti. Točno onakvog kakvog smo ga osmislile! Tu je na scenu stupio vječni entuzijast Željko Franja, vlasnik brenda Coprnjica i Franja Cateringa. On me je upoznao sa svojom slastičarkom – nevjerojatnom Željkom Masnjak – koja me je naučila što je to “proizvodnja”. Jedno je zamisliti paprenjak s reprodukcijom, a nešto sasvim drugo je doista ga izraditi. Nama je konkretno bio izazov – kako napraviti kalup za keks koji na sebi mora imati jasno vidljivo umjetničko djelo koje ne smije biti ni preveliko ni premalo, a da prilikom grickanja imate osjećaj da jedete pravi keksić. U želji da reprodukcija bude što veća, pokušavali smo izbjeći format “velike ploče” jer smo htjeli napraviti – keks. Bilo je tu dosta kalupa koje smo napravili – pa na kraju bacili. Nije odustajala Željka, nije Franja, a najmanje ja. Kako je upornost vrlina, došli smo do savršenog rješenja za BITE ART.

Po čemu je BITE ART paprenjak tako poseban

Teško mogu opisati sreću i ushit koje sam osjetila kada sam prvi puta zagrizla BITE ART paprenjak. Onaj pravi koji ima vlastiti štih i osobnost i koji je bio sve ono što sam tako dugo, uporno i nepokolebljivo tražila. Na putu kući iz Rakovog potoka, gdje se nalazi Franja Catering, zvala sam mamu, tatu, partnera, frendove… I oduševljeno im govorila “Daaa, to je to, imamo ga!” Zvučala sam kao da sam upravo dobila na lutriji, a ne kao da mi predstoji poprilična investicija koja je bila nužna da bih ovaj keksić mogla proizvoditi i plasirati na tržište. 

Keksić me je toliko oduševio – i kao ljubiteljicu umjetnosti i obožavateljicu paprenjaka – da sam odlučila posvetiti veliki dio svog života tome da ga približim svima. I da… u tom trenutku još uvijek skoro nitko nije razumio o čemu ja to pričam i čemu toliko uzbuđenje. “Pa to je samo keks!” – govorili su mi. E, pa nije! Taj mali keks za mene je bio i Vlaho Bukovac i Marko Tadić i Ana Kolega… Ja sam u tom trenutku imala prazan keks, ali je on bio točno ono što sam htjela da bude. Dostojan nositelj priče o hrvatskom slikarstvu i potencijalno najoriginalniji suvenir kojeg sam mogla zamisliti. Paprenjak s karakterom kakav sam htjela. To je bilo to! Sasvim poseban, ukusan i ono na čemu sam jako inzistirala – paprenog aftertastea. Sladak, a papren! To sam htjela i toliko dugo radila na tome. Još kad ga se obogati, nadopuni i uzdigne hrvatskom umjetnošću, priča će biti zaokružena, dobiti potpuno novu dimenziju i savim novi potencijal.

Kako se umjetnost ujedinila s paprenjakom

Tek kada smo imali keks, keks koji je bio i savršenih dimenzija i idealnog okusa, ohrabrila sam se ići dalje. Ali što sada? Koji je sljedeći korak? Trebali su mi umjetnici koji će pristati biti “na keksu”. Kontekst i koncept su zvučali toliko suludo da sam imala ozbiljnih problema s njegovim predstavljanjem. Zamislite kako je to u početku zvučalo kada sam pojašnjavala ideju projekta s rečenicama poput – Ja želim da netko jede vašu umjetnost ili Želim da netko zagrize u vašu umjetnost! To su bile rečenice i prijedlozi s kojima su se ljudi prvi puta u životu susretali. 

Na svu sreću, izbori koje sam radila pokazali su se kao dobre odluke. Na moju nesreću – neki su me odbili. No nisam se dala pokolebati i nisam odustajala od projekta pa su se neki od umjetnika odlučili za ovakav pristup umjetnosti, što mi je izuzetna čast. Neki ipak nisu, zbog čega mi je žao, ali i to je u redu kao sastavni te očekivani dio puta kojeg sam morala proći. 

Kao što sam ranije spomenula, moj fantastični profesor, na žalost pokojni Ladislav Galeta, me naučio – tema je samo tema, a umjetnik se može izraziti u slikarstvu, kiparstvu, gastronomiji ili poljoprivredi… Sasvim je svejedno – važna je priča koju pritom pričaš. A ovo je bio tek početak moje. One koja ljudima priča o umjetnosti.

Možda na neobičan, ali na meni potpuno logičan način.

Nakon što sam ga godinama osmišljavala i razrađivala te se uporno trudila stvoriti posebno i jedinstveno umjetničko djelo, pozivam vas da saznate više o BITE ART-u i pomoću njega se približite umjetnosti. Nije važno imate li predznanje ili ne. 

Na web stranici BITE ART čeka vas priča i o umjetnicima i o jednom (slatkom) snu koji se ostvario. Nadam se da će vas inspirirati da zagrizete u umjetnost i originalni hrvatski suvenir. Imamo nešto što je prepoznatljivo i što će, nadam se, motivirati i druge da učine isto. Dug je bio moj put do pisanja ove rečenice i točke na njenom kraju.

Nadam se da vama predstavlja tek početak učenja i upoznavanja s hrvatskom umjetnosti. Na jedan sasvim nov, kreativan i slatko-papreni način.